LETNJI RAT, JESENJI MIR

LETNJI RAT, JESENJI MIR

Čitavo leto sam pokušavala do pomirim onu dosadnu, organizovanu pragmatičnosti i plačljivu, raspekmeženu poetičnost koje mi konstantno remete doslednost bloga. “Piši gde si bila, šta si radila, daj puno linkova i uradi optimizaciju, nekome će to biti od korisiti” govorila je pragmatičnost. Poetičnost je unezvereno šaputala “piši o crvenoj, cvetnoj haljini čiji se krajevi vijore dok se zatrčavaš iza nekog beogradskog ćoška, piši kako si celo leto bila bosa, o punom mesecu i ohlađenom belom vinu”. Obe su malo skrenule, a ni jedna nije odnela pobedu u svojim zagovaranjima. Posledično, ni pragmatični, ni poetični tekst nije osvanuo, a beskrajne draft verzije nastavile su da životare u nekim duboko zakopanim folderima.

Četiri meseca unutrašnjih i spoljašnjih borbi, a ni red iza, ispod ili posle toga. A onda je došla jesen, a sa njom i patetični sentiment za nekim letnjim iluzijama. Pragmatičnost i poetičnost konačno su sele da se dogovore uz kafu. “Nećemo life hackove i dosta više o pakovanju ormana” vikala je poetičnost. “U redu, samo nemoj da budeš patetična” insistirala je pragmatičnost. I možda je delovalo da su ravnopravne u dijalogu, ali je poetičnost podmuklo odnela pobedu dajući baš ovakav ton ovom uvodu. 

A ovaj uvod nije ni najmanje sličan ni jednom drugom sa ovog bloga. Kao što i mnogo toga ovog leta nije ličilo ni na šta poznato. I vama je bilo nepoznato, kažete  – niste išli nigde, a opet niste stigli ništa? Možda zato ni ja zato nisam uspela ništa da napišem. Ipak, dogovor pragmatičnosti i poetičnosti još uvek stoji, pa da vidimo da li na kraju čitanja ostaje emocija ili informacija. 

U to jedno leto stalo je nekoliko izleta po Srbiji. Carska bara i deo Banata (o čemu sam pisala u ovom tekstu). Zatim Fruška Gora, influenserski izvikana polja lavande i hipsterska polja suncokreta, salaši, farma organske hrane i domaće vino. Pa onda Topola, Oplenac, Aranđelovac i „Mali hrast“ gde prasetinu umaču u mleko i seku ko bajaderu. Onda dalje, prostranstva Šumadije, porodična domaćinstva i etno imanja, čuj mene Zornića kuća. Limunada sa sirupom od zove i najbolji espreso. I onda Župa sa Andrijanom, nju ste upoznali na instagramu, vinarije, spa centri, jezera…

I još more poznatih gradskih staza – kej u četrdesetpetom, pa večera na Suveniru, limunada na Kosančiću, bazen u Slancima, Mezestoran, Piatakia, najlepši pogled na Beograd sa Ski staze, beskrajne šetnje oko Ade, sladoled u Crnoj Ovci nedeljom uveče, šetkanje u potrazi za (znaće već, ako ikad ovo pročita)…

I kako bi ovaj kolaboracioni proglas poetičnosti i pragmatičnosti održao korak u nabrajanju o tome gde sam bio – šta sam radio, zapatilo se tu još kojekakvih rutina, rituala, emocija… Od ranog letnjeg ustajanja, dok grad ne zahvati buka i sparina, do beskrajnih Morphosis treninga, sportske opreme u neon bojama, svakodnevnog merenja i obroka u gram…

Našla se tu i nova adresa, najlepši i najromantičniji stan, buketi cveća sa vidikovačke pijace, neka fina večernja druženja uz bademe, sir i vino, duge audio poruke, puno, baš puno smejanja sa drugaricama ( o tebi smo pričale, dečko 😉 ), šetnje pored reke u najlepšim sanadalama sa biserima, piće na Kućici, jedan pirsing na heliksu, nekoliko pravih priča jer ja poznajem i pisce i gledanje u avione koji proleću iznad Savskog keja. I puno malih ručica (znam da je pleonazam, prekinite). 

Nakupile su se tu i tamo i kazne za vožnju bez vezanog pojasa, jedna rupa na zadnjem braniku koja nikako da stigne kod plastičara i par ogrebotina zbog neveštog parkiranja na preuskim parking mestima, mnogo promašenih skretanja, puno lažnih nada i neke suze zbog neuzvrćenih emocija, ženske čarke, kršenja dijeta i griža savest, poreske prijave, odlasci, dolasci, rastanci, zagrljaji, oni mirisi kojih nema ni u Jasminu ni u Sefori, a koje ne možeš da izbrišeš iz glave, nosa i srca, a ne govorim o mirisu lipe, mada je i njega bilo. Nekoliko baš značajnih poljubaca u kosu, i par avionskih karti za destinaciju do koje pre samo par meseci nisam morala da letim preko Ciriha. 

I eto ti ga jedan, beskorisan rezime jednog posebnog vrtiguz leta u crvenoj, cvetnoj haljini u kojoj izgledam kao prodavačica sladoleda. Poetičnost je upravo zapušila rukom usta organizovanoj i predosadnoj pragmatičnosti, i dere se iz pozadine da je leto bilo sa baš mnogo ničeg konkretnog i još više onog neopipljivog, ali važnog.  

I iz ovog teksta osim emocije i par privatnih hintova verovatno ništa niste poneli. Možda utehu da neki ljudi u sebi pokušavaju da prekinu fajt poetike, bez patetike i praktičnosti i pragmatičnosti. Šta da vam kažem, the struggle is real, a meni je bilo potrebno da napišem i na jedno mesto skupim sve te likove i osećaje, možda za utehu drugima, a najviše svom unutrašnjem hard disku za ljubav.

Do čitanja i neke pragmatičnije slike iz života. 

***

Ako vam se dopada ovakav stil pisanja, pročitajte i: 

Priču o ranom buđenju https://domilevolje.com/oda-jutarnjoj-rutini/ 

Putopis iz Lisabona https://domilevolje.com/lisabonska-prica/