LISABONSKA PRIČA

LISABONSKA PRIČA

Nije bilo dovoljno pet dana. Nisam stigla da se zaljubim u Lisabon. Namignuo mi je, ali mi je trebalo još vremena da se nadišem tog narkotički zavodljivog polena, nauživam karnevalske atmosfere i nagledam tog raspalog šmeka, uzbrdo-nizbrdo ulica, oronulih fasada, razlupanih pločica preko kojih kao štrik vise (verovatno neupotrebljivi) kablovi, a iznad kojih se kao barjaci viore zafabane trenerke, stari peškiri i rasparene čarape. Sve je to bilo tu, tako asimetrično, nebalansirano, disfunkcionalno i raštimovano kao džez. Samo što u pozadini univerzalnih mentalnih slika o Lisabonu svira Madredeuš ili Mariza, čiji će me zvukovi pesme Loucura  pratiti do kraja života, kad god pomislim na ovaj grad.

NA NAJDALJOJ I NAJZAPADNIJOJ TAČKI EVROPE

Sleteli smo kasnim noćnim letom iz Valensije na lisabonski aerodrom, pa metroom krenuli ka našem stanu u Alfami. Prvi put sam bila tu, ali ništa nije bilo strano, osim osećaja da smo na nekadašnjem kraju sveta, na najdaljoj i najzapadnijoj tački Evrope, na ivici okeana koji nas razdvaja od Amerike. Kroz obrise u glavi mi se promaljala vazdušna linija od Beograda do ove tačke sa koje su brodovi kretali u osvajanje sveta, gde su stizali tovari robe iz Indije, gde su izbeglice tokom Drugog svetskog rata čekale svoj prevoz do Maroka, a onda dalje iz kafane Rika Blejna pravo do obećane zemlje; do ove tačke gde nijedan rat nije uspeo da dobaci. Valjda su zato i njegovi stanovnici stvorili svoj čarobni svet šarenih pločica zaostalih od Mavara, u kom je važno da se tužno peva i da se tuga dobro utapa u vinu.

KALDRMOM ALFAME

Vukla sam svoj mali kofer preko kaldrme boemske Alfame, uzbrdo iznad Muzeja fada. Kaldrma je pružala otpor, a točkići su prkosili uzbrdici i trošnosti kamene kocke, koja je samo čekala da ih izbije kao pokvareni zub. U stanu poviše restorana u kom je neka neafirmisana Mariza pevala svoju setnu pesmu, bio je naš smeštaj. Boemština Alfame rezervisala je sto na padini ka reci, ispunjenoj starim kućama i bezbrojnim lokalima u kojima fado košta 15 evra po osobi. Ali, hej, ko je ikad pa rekao da boemski život nema cenu. Ne sećam se više kojim putevima smo išli, kojim ulicama i kakav je bio plan, znam samo da je uvek bilo uzbrdo, da mi je duša bila u nosu i da sam bila srećna što sam u patikama.

TRAMVAJ 28

Kroz jutarnju maglu sam posmatrala krovove grada, koji se tiskaju ka reci Težo, dok se među njima elegantno provlačio tramvaj 28, načičkan turistima. Gore-dole, uzbrdo-nizbrdo, išli smo ulicama i mimoilazili se sa tramvajima. Zavrnuli smo krivinu pored crkve Karmo, koja nas je svojim lukovima podsetila na Notr Dam u Parizu. Ispred su kao vernici čekali vozači tuk-tukova i neafirmisani slikari, sa svojim pejzažima grada.

Korak, po korak izbili smo na obalu uz koju se smestio trg Comércio (Plaza). Njegovu granicu čini raskošna kapija na kojoj kao čuvari grada sede Vasko de Gama, Markiz de Pombal i drugi simboli. Ova kapija kao kroz portal vodi do paralelnih ulica kupoholičarskog raja, a zatim trga Rossio, koji se raspoznaje po mozaiku nalik talasima, spomeniku Pedru IV i Nacionalnom teatru.

Levo od Trgovačkog trga vozi lift, delo  Ajfelovog učenika, a sa čijeg vrha puca pogled na čitav grad. Tu je negde, uzbrdo (a kako drugačije) i trg Praça Luís de Camões, okružen klupama i brojnim ulicama koje vode u svim pravcima sveta.

A preko puta Manteigaria, koja nudi najbolje gradske Pasteis de Nata, čuvene lisabonske lisnate korpice punjene filom od žumanaca sa cimetom i posute šećerom u prahu, čija se kremasta slatkoća najbolje gasi šoljom hladnog mleka. Tu, smešteni za barskim stolom, pored stakla, netremice gledamo kako se prave Pasteis de Nata i sklapamo finansijsku konstrukciju za Pasteis de Belgrado® (sva prava zadržana :)).

Malo niže niz ulicu, za stolom kafea Brasileria od 1988. sedi pesnik Fernando Pessoa, odnosno njegova bronzana statua. Dolazio je ovde po svoju dozu apsinta, neophodnog za inspiraciju, umesto čuvene jake Bico kafe. Enterijer kafea nepromenjen je od 1905. godine i podeseća me na kafe Sperl u Beču, koji sam otkrila gledajući  Before Sunrise.

O PIJACAMA

Gledajući Lisabonsku priču otkrila sam širokougaonu panoramu grada sa pogledom na most 25. april koji vas zbunjuje da li ste u Lisabonu ili San Francisku. Ovaj kadar se dobija kada stanete na ivicu  zamka São Jorge. Kad stanete na drugu stranu zamka, nazire vrh  Pantheona, odnosno Crkve Svete Klare, koja štrči iz mase crvenih  crepova.

Obišli smo je koji dan kasnije kad smo išli na pijacu lopova (Feira da Ladra), stecište odbačenih antikviteta i „pozajmljene“ prošlosti nepoznatih ljudi, drugoj ruci bespotrebnog krša u kom se možda skriva neki dragulji, vredan ili bezvredan, zavisi od percepcije. Osim dragulja, tu se sigurno kriju i trgovci, kamuflirajući se kapama i naočarima i bežeći od objektiva ili zahtevajući da obrišete sve što se fotografisali.

Pronašli smo pijacu i u hipsterskoj oazi LX Factory u ograđenom delu grada ispod mosta 25. april, gde na uličnim tezgama mladi dizajneri nude svoje rukotvorine, ali i babine broševe, polovne bunde, nakit i knjige. Knjige su se smestile i u obližnjoj knjižari, visoke hangarske tavanice sa koje visi maketa bicikliste Ikara sa nalepljenim krilima.

I tu nije kraj našem pijačarenju. Tu negde uz reku, bliže gradu nalazi se i Time Out Market, hangar ispunjen restoranima svih kuhinja sveta, u kom nervira turistička gužva, manjak stolica i stolova, ali mame mirisi, ukusi i arome. Opet smo preterali sa hranom, pa mi je fišek sa kobasicama, malim kao smoki, završio u tašnici. Što se kaže nije život instagram.

BELEM

Mogli smo da šetamo lisabonskim strmim ulicama u nedogled i da upoređujemo paterne pločica, tražeći najlepši dezen. Ali nismo. Po Marfijevom zakonu, najvetrovitije popodne smo odvojili za obilazak Belema, dela grada u kom se nalaze istoimena kula, spomenik moreplovcima, Jeronimski manastir i mesto gde se prave originalne Pastis da Belem.

Na ulazu u ovaj deo grada dočekao nas je gore pomenuti manastir, sav u gotskoj čipki, sagrađen u slavu povratka Vaska de Game iz Indije, koji danas tu večno spava. Čudan osećaj dok stojiš pored groba osobe koja je neopipljivo postojala samo u rečenicama lekcija iz istorije za 6. ili 7. razred, ni ne sećam se više. Digitalni momenat manastira je mesto za paljenje sveća, svo u malim sijalicama koje se mogu zapaliti i preko aplikacije za IoS i Android. Gospodi pomiluj.

Parkom koračamo dalje ka spomeniku moreplovcima ili spomeniku otkrića (Padrao dos Descobrimentos), na obali reke. Iz ne znam kog razloga, ganuo me je radoznali pogled moreplovaca ka neizvesnoj daljini, ka otkriću nepoznatog. Nemam ništa lično u odnosu na otkrića, čak ni rodbinu na novim kontinentima, ali ne možete, a da ne stanete mirno pred hrabrošću da se nemirnim morima plovi u nedogled, bilo u potrazi bilo za zlatom, svilom i začinima, bilo za novim zemljama.

Lagano uz reku, koja deluje široko kao more idemo ka kuli Belem. Sva u kamenu, zakoračila je u ledenu reku iz koje se izdiže kao ribar što je podvrnuo nogavice, obuo gumene čizme i do kolena ušao u bistru vodu zabacujući udicu.

Vetar šamara, a mi razmišljmo o slatkoj turističko-mamiparskoj poslastičarnici gde se prave praaaveee Pastis de Belem, po originalnom receptu manastirskih monaha. Priča kaže da su crkveni odredi koristili belanca za štirkanje odeće dok su preostala žumanca koristili za pravljenje poslastica. Nakon revolucije 1820. godine i zatvaranja mnogih samostana, monasi Jeronimskog manastira počeli su sa pravljenjem i prodajom nata kako bi obezbedili neki prihod. Manastir je zatvoren 1834. godine, a recept je prodat obližnjoj šećerani, čiji su vlasnici otvorili fabriku koja i danas proizvodi ovaj ukusan specijalitet.

SVE JE VASKO DE GAMA

Crvenom linijom besprekorno tačnog metroa idemo do novog dela grada, u blizini mosta Vasko Da Gama, nepregledne dužine. Neosvešćena saznanjem da smo na čuvenoj stanici Oriente, sagrađenoj za potrebe Svetske izložbe Expo 1998, gledam u šarene pločice sa kojih mi mašu likovi iz stripova, veliki osvajači i Raja, Gaja i Vlaja. Iznad se nalazi Park nacija, marina, akvarijum.

U sumrak se vozimo čuvenom lisabonskom gondolom Telecabine Lisboa i nadgledamo grad. Dok pada mrak žurim u tržni centar (gle čuda, opet Vasko de Gama) da proverim trgovačke kapacitete Lisabona. Otkriću vam tajnu – izuzetni su – reda veličine dve tašne, jedna haljina, cipele, džemper i razmatranje opcije kupovine većeg kofera i doplate prtljaga avio kompaniji.

SINTRA

Smenjuju se dani i noći, uzbrdice i nizbrdice, štikliraju znamenitosti sa must see liste, a mi od srca Lisabona jednog jutra krećemo ka atrakcijama van grada. Dok se kao slike naizmenično ređaju pejzaži i stambene zgrade, pruga nas vodi ka Sintri, u kojoj su smešteni dvorci i palate jarko okrečenih fasada, stari više stotina godina. Na 30 kilometara od grada i 10 kilometara od Atlanskog okeana, najpoznatija palata je Palacio de Pena, nekada manastir, a kasnije dvorac u kom je živela portugalska kraljevska porodica. Republikanska revolucija preobratila ga je u muzej, dajući mu ulogu koju i danas igra. Opet je sve uzbrdo. Vrtimo se gore-dole, škljocamo, ulazimo, izlazimo, divimo se bojama, arhitekturi, prirodi. A zatim hvatamo bus i idemo do najudaljenije tačke Evrope – Cabo da Roca. Rek’o bi čovek „ma šta tu ima da se vidi“, ali opet to strahopoštovanje prema prostranstvu, velični planete na kojoj živimo i hrabrosti za otkrića.

DO ZADNJEG MINUTA UDIŠEMO GRAD

I. mi priča kako je u proleće drugačije, kako je na ulicama življe, kako su Portugalci ludi, luđi od nas, a Portugalke prelepe jer u njima teče dobitna loto kombinacija najrazličitijih gena. Ne znam stvarno, nisam primetila taj nevidljivi vajb. Moraću da se vratim. Za sad me je samo zagolicao tračak tog Lisabona o kom svi pričaju i koji su svi doživeli na neki poseban način. Žacnulo me je samo kao naznaka nečeg moćnog i skrivenog što kola, tu iznad glava turista, u visini onog razapetog, zafarbanog veša i rasparenih čarapa i čeka da se širom otvore žaluzine, da se temperatura digne na +25º, da se Alfamom razlegne fado, a iza ćoškova kamenitih kuća ostanu da vijore repovi cvetnih haljina na preplanulim telima. Moraću da dođem u proleće kad se taj polen grada nevidljivo razleti kao šećer u prahu za porciju Pasteis de Nata.

Ako ste bili u Lisabonu, da li ste nešto od ovoga  doživeli ili ja opet loše krijem moja prevelika očekivanja koja su konačno dobila dostojnog sparing partnera?

Napomena: Lisabon vas tera da budete poetični. Nije do mene, do grada je 😀

Za još fotografija, pregledajte moje highlightse sa zastavom Portugala na Instagramu!

Do čitanja!

Photocredit: Ivan Mijatović